Vaučeri kao instrument transformacije strukovnog obrazovanja odraslih u Hrvatskoj: dvije teorijske perspektive

Dr. sc. Nikola Buković i dr. sc. Teo Matković autori su znanstvenog rada Vouchers as Vehicle of Change in Croatian Vocational Adult Education: Two Theoretical Perspectives. Rad je objavljen u zborniku Towards inclusive and egalitarian vocational education and training: key challenges and strategies from a holistic and multi-contextual approach: Proceedings of the 6th Crossing Boundaries Conference in Vocational Education and Training, Palma, Mallorca, Spain, 21 to 23 May 2025. Konferencija je održana u organizaciji mreže VETNET - Vocational Education and Training Network.

Sažetak: Kontekst: Ovaj rad se oslanja na aktualne nalaze Tematske procjene o provedbi Preporuke Vijeća Europske unije „Oblici usavršavanja: nove prilike za odrasle“ (usvojene 2016.) na teritoriju Republike Hrvatske. Pristup: Radom se nastoji odgovoriti na dva specifična istraživačka pitanja. Prvo se razmatra mogući utjecaj uvođenja vaučera u hrvatski sustav obrazovanja odraslih na ukupna obilježja nacionalnog režima razvoja vještina. Drugo istraživačko pitanja razmatra kako bi šira obilježja režima hrvatske socijalne države mogla oblikovati učinke uvođenja vaučera. Analiza je temeljena na ukupno 39 intervjua održanih uživo ili putem internetske komunikacijske platforme (online) koji su obuhvatili ukupno 54 sudionika s direktnim uvidom u prepreke koje otežavaju uspješnu provedbu programa usavršavanja. Nalazi: Analiza općenito ukazuje da struktura i način uvođenja vaučera u hrvatskom kontekstu uglavnom doprinosi usklađivanju sustava obrazovanja odraslih, koji je dosada uglavnom funkcionirao slijedeći segmentalističke principe, s općim obilježjima hrvatskog režima razvoja vještina kojeg karakterizira dominantna uloga središnje države. Nalazi također ukazuju kako su struktura i način uvođenja vaučera pod snažnim utjecajem obilježja aktivne politike tržišta rada, koja u Hrvatskoj sustavno zanemaruje korisničke grupe koje se suočavaju s najvećim preprekama u pristupu tržištu rada. Analiza ukazuje i da hrvatska socijalna država ne osigurava nužne preduvjete za sudjelovanje odraslih osoba niskih razina vještina i kvalifikacija u programima osposobljavanja koji se financiraju putem vaučera, premda su oni za korisnike nominalno „besplatni“. Sljedeći društveni rizici se pokazuju kao naročito značajne prepreke ostvarivanju pristupa: zdravstvena ograničenja, fizička izolacija, nužnost brige za ovisne članove obitelji i nemogućnost ostvarivanja adekvatnog prihoda za korisnike socijalnih naknada. Zaključci: Ovaj rad otvara prostor ambicioznijim (komparativnim) istraživanjima koja za cilj imaju bolje razumijevanje utjecaja vaučera na uspostavljene režime razvoja vještina te načina na koji njihova obilježja dolaze u međuodnos s pripadajućim režimima socijalne države. Nalazi ove analize ukazuju kako vaučeri mogu funkcionirati kao instrument osnaživanja aktera središnje države, iako su originalno osmišljeni kao tržišno orijentirani mehanizam kojim se korisnicima pruža dodatna sloboda u odabiru obrazovnih usluga.

Rad je dostupan na poveznici.